Pri ideji i pripremi ovog sajta, mislila sam da nije teško napisati nekoliko rečenica o sebi. A onda sam se uhvatila u koštac sa praznim papirom i shvatila da je tačno da je najteže govoriti I pisati o sebi. Želela sam da ne budem subjektivna, da ne pišem hvalospeve, ali da istaknem sve ono dobro što sam uradila i za šta sam se svih ovih godina borila.

Tako sam se našla u problemu. Iskreno, niti znam odakle da počnem, niti gde da završim. I onda sam shvatila da imam život, i privatni i poslovni, za knjigu, dobru, čitanu, pitku i životnu.

Da krenem redom, ali stvarno ukratko…

Rođena sam u Novom Sadu. Imala sam divno detinjstvo. Kad god prođem ulicom mog odrastanja i sazrevanja nekako mi se stegne srce, jer mi se u deliću sekunde, kao u blesku svetlosti, javi ono vreme kada sam “krala ringlove i kajsije” iz komšiluka, preko bedema. Danas tih ringlova više nema. Ni bedema. Sam beton i sivilo.

Po završetku osnovne škole, upisala sam prevodilački smer u Karlovačkoj gimnaziji, u divnim Sremskim Karlovcima. Zaljubila sam se u taj gradić, stihove Branka Radičevića i Stražilovo.

Početkom devedesetih upisala sam Nemački jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Novom Sadu. I onda je došao taj čuveni NS plus i promenio moj život. Kao kamen koji potoku promeni tok.

NS plus

Paralelno sa studijama, a u onom groznom i nesrećnom vremenu koje je usledilo, odlučila sam da i sama nešto radim i privredim za sebe i porodicu. Tako sam slučajno  jednog dana 1992. godine videla krol na ondašnjem 3P programu, za audiciju za najavljivačice programa na TV NS. Iako meni ambicija nikada nije bila da budem tv voditelj, tv lice, pevačica, niti da se bavim bilo kojim drugim javnim poslom, tata me je nagovorio da se prijavim. Bila je to naša mala tajna, da mama ne zna, s obzirom da je ona radila na televiziji, tada već preko dve decenije, i uvek govorila da mogu sve da radim samo na televiziji nikako!

Sudbini ne možeš pobeći!

Nenadano, prošla sam sve krugove audicije i ubrzo postala deo tv tima, a kasnije i vrlo uspešne generacije NS PLUS  programa, koji je tada bio eksperimentalni i u povoju,  kao ogranak TV NS. Zahvaljujući tadašnjem direktoru Marku Kekoviću i izuzetnom uredničkom kadru, imali smo, tek sad spoznajem, odlične učitelje zanata i odrešene ruke da eksperimentišemo, što je svakom mladom čoveku, željnom rada i dokazivanja veoma važno. NS plus je bio izuzetno popularan i gledan u to vreme. Iznedrio je mnoga poznata tv lica.

Imala sam, gledajući iz ovog ugla, neprocenjivu čast i sreću da učim od pravih televizijskih lavova na tadašnjoj TV NS. To danas nema cenu.

Iako je bilo teško vreme, mi smo svi grabili da radimo, a radili smo bukvalno iz entuzijazma. Honorari su em kasnili godinu dana, em smo za isti mogli u to vreme da kupimo 10 jaja. Vodila sam kvizove, nedeljna popodneva, imala autorske emisije o pozorištu, kuvanju, kozmetici.. Radila sam i na radiju, gde sam šlifovala dikciju i boju glasa.

U nekom trenutku predloženo mi je da radim emisiju narodne muzike “MUZIČKA KUTIJA”. Privatno mi taj žanr nije baš bio blizak, ali sam se prihvatila tog zadatka. Vrlo brzo sam se snašla i to definitivno jeste bila najgledanija emisija tog programa.  Autorsko-voditeljski rad na “Muzičkoj kutiji” mi je doneo mnogo toga, samo finansije nije. Kako se razvijala emisija, menjala sam se i ja. Tada sam shvatila, s obzirom na činjenicu da sam se oprobala u skoro svim vidovima televizijskog novinarstva i voditeljstva, da mi zabavno-muzički program najviše odgovara.

U tom periodu je, za doček 1995, nastao jedan od meni dražih projekata POMISLI U PONOĆ. Taj četvorosatni novogodišnji šou oborio je sve rekorde gledanosti. U toj novogodišnjoj emisiji sam prvi put zapevala, zaigrala, glumila… nemerljivo iskustvo!

 

PINK

  1. godine, pozvao me je Željko Mitrović da pređem na TV Pink. Željna izazova i promene, poziv sam prihvatila i jednog dana osvanula na RTV Pink-u, gde sam prenela autorsku MUZIČKU KUTIJU. Tada sam, obasjana svetlom velegrada, prvi put osetila šta zaista znači biti poznato tv lice.

Nakon dve godine, odlučila sam da rešim neke stvari na privatnom planu, poželela sam da rodim dete i to sam i učinila. Sa Pink-a sam otišla, na Željkovo iznenađenje, u momentu kada sam mnogo toga još mogla da dam. Iz ovog ugla, mislim da je i prezasićenje učinilo svoje i ja sam se povukla sa ekrana.

Na sopstvenu inicijativu sam pokušala da se oprobam u onome što ja nazivam “normalnim poslom”. Mislila sam da je dosta bilo “hobija”, da je vreme da se uozbiljim. Stvarno sam se zaposlila u kancelariji, ali sam ubrzo shvatila da sam omašila. I da to nisam ja!

Usledilo je bombardovanje. S obzirom na to da sam tada bila u drugom stanju, ta 1999. godina bila mi je prilično traumatična. Rodila se moja Katarina. I onda sam se našla na životnoj raskrsnici, kada sam se pitala da li da se vraćam na posao koji mi definitivno ne odgovara ili da nastavim nekim drugim putem.

I kao poručen, stigao je poziv da radim na tadasnjoj TV Tisa, koja je kasnije postala vrlo gledana TV Jesenjin. Oberučke sam prihvatila ponudu jer sam se bila jako zaželela televizijskog posla. Na TV Jesenjin sam dugo radila sa uživanjem.

Kao novinar sam često bila angažovana i za hronike sajamskih manifestacija na NS sajmu. To je specifičan način rada, gde sam mnogo naučila.

U to vreme sam radila i na BN televiziji u Bjeljini.

RTS

  1. godine dobila sam poziv od Erne Perić, autora muzičke emisije “Jedna pesma, jedna želja”, da vodim tu emisiju na Javnom servisu RTS, na najvećoj televiziji u zemlji. Ponudu sam prihvatila bez razmišljanja i priznajem da je period “Jedne pesme” jedan od najlepših u mojoj karijeri. Prvo čega se setim su svakako ljudi sa kojima sam radila. Ta ekipa je “isto disala” i to je bila tajna odlične gledanosti. Inače sam veliki emotivac i vezujem se za ljude sa kojima stvaram, za emisiju i kuću za koju radim. Ali mudri kažu “da ništa nije večno” i ja sam 2009. krenula dalje bez mnogo osvrtanja. U našem poslu je promena nekada i dobrodošla.

U međuvremenu sam završila fakultet i masterirala na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na šta sam ponosna, jer pored posla, porodice i obaveza, izgledalo je kao “nemoguća misija”. Dokazala sam da se sve može kad se hoće!

RTV

Početkom 2010. vraćam se u “svoju” medijsku kuću, tamo gde sam i počela. Trenutno radim autorsku emisiju NEKA PESMA KAŽE. Danas je izuzetno teško napraviti emisiju narodne muzike koja je u okvirima dobrog ukusa, pitku i pristojnu, a u isto vreme gledanu. Ko o čemu, mi o rejtinzima, tako da težak zadatak imam, ali uspevam. Kao urednik i voditelj se ipak trudim da ne podilazim publici po svaku cenu. Neko mnogo pametniji od mene je rekao: “To sto narod traži, ne znači da mu to treba i dati”.

 

Brojne televizije i emisije koje sam radila, nisam spomenula, jer bi se ovo stvarno već pretvorilo u preopširno štivo. Svaki period karijere i brojni ljudi i saradnici su učinili da budem još bolja i za nijansu pametnija. Ima tu još da se uči, uvek ima!

RAK sam u horoskopu – Emotivnost i empatija za druge su mi odmogli u poslu. Trudim se da budem “pošten igrač”, pre svega zbog sebe. Često sam ćutala o nečemu o čemu je trebalo govoriti, ali mi je bilo žao aktera u stilu: „Oprosti im Bože, ne znaju šta rade“. Najvažnije mi je da sebe mogu da pogledam u oči. Neka se ti neki zapitaju mogu li i oni. I da li mirno spavaju. Ja da, sa svojom porodicom i snovima o novim i još boljim gostima I emisijama.

 

 

                                                                                             Vaša Nataša